ŠTO SE DOGAĐA SA SPORTAŠEM KADA POGRIJEŠI?


NEMOGUĆE JE SAMO VELIKA RIJEČ
KOJU KORISTE MALI LJUDI
DA BI PREŽIVJELI U SVIJETU KOJI IM JE DAN
UMJESTO DA POTRAŽE SNAGU
DA BI GA PROMIJENILI.
NEMOGUĆE NIJE ČINJENICA.
TO JE MIŠLJENJE.
NEMOGUĆE NIJE IZJAVA.
TO JE MOGUĆNOST.
NEMOGUĆE JE PRIVREMENO.
NEMOGUĆE JE NIŠTA.

Što se događa kad sportaš pogriješi? Kad nakon svih napornih treninga i unatoč ogromnoj vjeri u uspjeh na natjecanju podbaci? Nije to toliko teško i komplicirano kao što se na prvi pogled čini, jer iako su potrebne godine rada kako bi se izborila norma za neko veliko natjecanje, samo jedna jedina sekunda može biti dovoljna da sav trud padne u vodu. A povratka nema. Ili?

Svaki sportaš prije ili kasnije mora se suočiti sa neuspjehom. U svijetu u kojemu se pamte samo uspjesi a razlika između dobrog sportaša i gubitnika mjeri se u medaljama, svi uvijek ostanu iznenađeni kada favoriti podbace a do tad nepoznati sportaši postignu uspjeh. Prečesto ljudi zaboravljaju koliko toga stoji iza jednog natjecanja i koliko se toga događa kad publika ode, a sportaš ostane sam sa svojom pobjedom ili porazom. A baš u takvim trenucima stvara se razlika između pobjednika i gubitnika. Prva stvar, koja je možda i najvažnija, je da svaki sportaš mora shvatiti da oko njega postoje dva različita kruga ljudi. Jedni su oni koji dođu na natjecanje, koji ga sretnu na cesti i koji nikada nisu pratili njegov put do uspjeha- takvim je ljudima važna samo pobjeda i nije ih briga za razloge zbog kojih niste osvojili to natjecanje. Drugi krug ljudi su oni koji prate sportaša na svakom treningu, koji ga poznaju i kao osobu i kao natjecatelja, koji su gledali koliko sebe ulaže u svaki trening i koji su uvijek tu uz njega. Samo ti ljudi mogu vidjeti pobjedu i u porazu i pomoći sportašu da iz lošeg natjecanja izvuče ono najbolje jer on je taj kojemu je u takvim trenucima najteže i zadnja stvar na svijetu koja mu treba osude su ljudi koji ga niti ne poznaju. Ljudi koji ostanu uz vas i u porazu oni su koji su tu zbog vas, a ne zbog uspjeha koji postižete na natjecanjima. A prvi i najvažniji na tom popisu je trener.

Svaki sportaš treba shvatiti da je poraz samo poraz sve dok si sam od njega ne napravi najgoru stvar na svijetu. Bez obzira da li se radi o nekom nevažnom natjecanju ili turniru za koji se pripremao mjesecima, svaki je poraz prilika da se uoče greške i da ih se pokuša ispraviti kako se one više ne bi ponovile. Možda najveći problem vezan uz poraz nagli je pad samopouzdanja, posebno kod sportaša koji su došli na natjecanje uvjereni da su napravili sve i da su spremniji nego ikad. Tad je najvažnije pokušati izbaciti neuspjeh iz glave i ponovno pronaći motivaciju za još veći trud i rad, preispitati svoje motive i biti spreman dati još više za ostvarenje cilja. Nakon toga, kad dođe iduće natjecanje, svi ti snovi i ciljevi moraju ostati po strani jer iako su oni glavna motivacija na svakom treningu, na natjecanju su nepoželjni i u nekim situacijama mogu ometati koncentraciju u trenucima kada je ona od presudne važnosti. Smirenost i vjera u sebe dva su ključna faktora za održavanje koncentracije jer u trenucima kada sportaš mora dati sve od sebe jednostavno je nužno zaboraviti na sve prethodne uspjehe i poraze i u potpunosti se posvetiti natjecanju koje se odvija. A upravo u takvim trenucima vidi se glavna razlika između sportaša koji se uspješno vraćaju nakon poraza i onih koje taj poraz < povuče < za sobom jer onaj sportaš koji može ostaviti pogrešku iza sebe nakon što je i iz nje izvukao ono najbolje, neće dopustiti da mu taj jedan neuspjeh odredi tijek daljnje karijere.

Svaki sportaš ima individualan pristup porazu. Neki bez problema uspijevaju ostati smireni kad pogriješe usred važnog natjecanja, dok neki izgube koncentraciju i živce brinući se zbog posljedica koje bi ta pogreška mogla imati pa na kraju zabrljaju još i više. Ali bez obzira na različitosti, svaki pravi sportaš negdje duboko u sebi uvijek je svjestan činjenice da ništa nije gotovo dok sudac ne označi kraj. Svi oni znaju, a vjerojatno su i sami mnogo puta biti svjedoci, kakve se nevjerojatne stvari i neočekivani preokreti događaju u svakom sportu. A kada se to nemoguće dogodi vama, jedino što morate je biti spremni prihvatiti to, iskoristiti priliku koja vam se pruža i ostati koncentriran na svaki svoj postupak jer samo će vas to dovesti korak bliže pobjedi i željenom uspjehu. Nema odustajanja i nema predaje jer kad se poraz dogodi u vašoj glavi, dogoditi će se i na terenu. Sigurno. I to je glavna rečenica koju nama naš trener ponavlja prije svakog natjecanja.

Postoji jedan veliki problem koji se javlja u svakom sportu, a usko je vezan uz poraz- odustajanje. Ponekad se bijeg od problema smatra najlakšom odlukom, ali za sportaše koji su život podredili sportu i treninzima riječ odustajanje nešto je najgore na što mogu pomisliti. Sposobnost prihvaćanja poraza kao dijela svakog sporta puno je važnija od prirodnog talenta, fizičkih predispozicija i sreće ako želite da sav vaš trud dođe do izražaja. Odustajanje nije problem koji bi se mogao gledati sa dobre ili loše strane već veoma kompleksna situacija koja nužno zahtjeva individualan pristup svakom sportašu. Postoje situacije u kojima je odustajanje i odlazak najbolje rješenje, kad ono nije odraz slabosti nego odlučnosti i snage. To se događa kad sport prestane biti zadovoljstvo i postaje napor, kad zbog neslaganja u klubu i ekipi odlazak na treninge postane pravo mučenje a vrijeme prolazi u brojanju sekundi do odlaska kući.

To je samo jedna strana problema, ali postoji i ona koja je po meni puno važnija, a koja je vrlo uobičajena među sportašima. Mnogi sportaši odustaju od sporta a nisu u situaciji da je to na bilo koji način poželjno i dobro za njih. Puno njih odustaje od svog sna prije nego što su uopće dobili priliku ostvariti ga. Oni ne moraju biti nezadovoljni stanjem u klubu, trenerom ili suigračima, ali ipak imaju snažnu želju za odustajanjem zbog čestih neuspjeha i nezadovoljstva samim sobom. Takvi su sportaši najveći problem i njima je pomoć najpotrebnija.

Postoji jedna velika tajna za uspjeh na i izvan terena. Nije talent taj koji određuje pobjednika, niti su to superiorne fizičke sposobnosti iako ti faktori mogu uvelike olakšati put do uspjeha. Taktika i strategija važne su u svakom sportu, ali ni to nije onaj ključan faktor za uspjeh. Predanost i odlučnost najvažnije su osobine svakog pobjednika i one mogu nadoknaditi sitne nedostatke u svim ostalim područjima. Pobjednički stav onaj je u kojem nije važno što niti koliko morate raditi, nego ustrajnost u tome sve dok ne dobijete ono što želite.

Put do uspjeha ovisi samo o jednoj stvari, vašoj sposobnosti da ostanete u sportu bez obzira na sve. Ako ste svim srcem posvećeni svakom treningu, ako imate cilj koji silno želite ostvariti i za koji ste spremni dati sve od sebe bez obzira na sve nagrade i frustracije kroz koje morate prolaziti, tada će prije ili kasnije vaše šanse da ostvarite svoj san početi sve više rasti. To ne znači da će svatko stajati na postolju i zauvijek živjeti sretno samo zato jer je to želio, nego da će ta predanost postupno priječi u naviku i omogućiti će vam da dajete sve od sebe svaki put, a to je obilježje pobjednika. Nisu medalje to što vas čini pobjednicima, one su samo nagrada onima koji su tad, na tom natjecanju bili bolji od ostalih. Pobjednik ste u sebi i u ljudima oko sebe, i to svaki dan a ne samo na dan natjecanja.

Prečesto ljudi odustaju od sporta i od svojih snova ne znajući koliko su zapravo blizu uspjehu. Možda je baš iduće natjecanje ono na kojemu će se sav vaš trud i rad konačno isplatiti, i baš je zbog toga važno živjeti sa stavom da idete naprijed bez obzira na sve. Nije to toliko teško kao što izgleda baš zbog činjenice da vaše tijelo može puno više nego što vi mislite da može. Kada ste iscrpljeni i izmoreni od napornog treninga mislite samo na to kako ne možete više, kako trebate vremena za odmor, a čak i sama pomisao na još jedan napor dovodi vas do očaja. Ali to je samo ono što vi mislite jer činjenica je da se uvijek prije umorite mentalno nego što svoje tijelo dovedete do granica. Uvijek! Ono što je najvažnije u takvoj situaciji je ne slušati taj iritirajući glas u glavi koji vam govori da ste došli do kraja i da više ne možete dalje jer umor od svakog sportaša može napraviti kukavicu i izvući iz njega i zadnju želju za borbom. A potreba za odustajanjem koju toliko jako osjećate u takvim situacijama obična je laž.

Kada pomislite da više ne možete dalje niti koraka, kad osjećate da vas izdaje snaga, najvažnije je ostati samo još malo duže, Kada znate da ne možete napraviti vježbu više niti jednom, napravite je još dva ili tri puta. Stalnom borbom protiv samog sebe stvoriti ćete čvrst stav protiv odustajanja i samodisciplinu koja će vam pomoći pomaknuti granice dalje nego što ste mislili da možete ići. Odustajanje je izbor koji možete, ali i ne morate sami sebi dopustiti. Kad jednom odustanete idući će puta to biti još lakše, ali kada pomaknete granice koje ste si sami zadali i kad shvatite koliko daleko možete ići, zadovoljstvo će biti neusporedivo veće od onog trenutnog olakšanja koje možda donosi odustajanje. Možda se ne čini tako, ali odustajanje nije najlakši način. Ne postoji najlakši način. Odustajanje kad-tad postane najbolniji izbor jer možda možete zavarati druge ali u sebi ćete zauvijek imati osjećaj da niste dali sve od sebe. Bol se možda čini neizdrživa a treninzi prenaporni, ali sva bol postaje ponos jednom kada stojite na postolju.

Za moju ekipu i trenera, sportaše koji svaki dan pomiču svoje granice.

Autor: Rebeka Tandarić

(Ovaj tekst originalno je objavljen na stranici www.sport-forma.com)